Jajići su majevičko selo smješteno na graničnom području između Gornje Spreče i Zvorničkog Podrinja. Nalazi se oko 5 km sjeveroistočno od Kalesije na južnim obroncima planine Majevice ili još preciznije na istočnim i jugoistočnim padinama uzvišenja Prosjek (704 m.n.v.), gdje se selo jednim dijelom oslanja na vododjelnicu između sprečanskog i drinskog riječnog sliva (Bećirovića brdo - 620-ak m.n.v).

Prosječna nadmorska visina samog naselja je 565 m, što Jajiće ubraja u najvisočije naseljeno mjesto kalesijskog krajai bliže okoline. Topografski gledano, seosko područje Jajića nalazi se na prelazu između brdskog i niskog planinskog područja, a kreće se u rasponu od 330-tak do 700 m.n.v., i to na relativno maloj površini (nekih 20-tak km²), što Jajiče ubraja u izrazito brdsko i teško pristupačno mjesto. Ipak, danas se u selo dolazi kvalitetnim drumskim saobraćajnicama preko Pasijih grobova i Zolja (rezervni put), a asfaltirana je i većina putnih ogranaka kroz selo, što Jajiće čini itekako pristupačnim uprkos terenu na kome leže.

Inače, jezgro i centralni dio naselja leži na prostoru oko izvorišta i gornjeg toka seoskog potoka - desne pritoke riječice Bukovice, a taj prostor je prema narodnom predanju prije naseljavanja bio poznat pod nazivom Studene vodice, dok se periferni i po postanku mlađi dio naselja razvio duž puteva ka susjednim naseljenim mjestima, a najveći dio tog dijela naselja izgrađen je duž puta prema Herama/Srp. Jajićima (Ječmišta), te prema Pasijim grobovima (Jagodnjak), mada se prvobitno selo širilo duž puta prema Zukićima (Zagajnica), te prema Brdima (Natkojnice) i prostornim šumskim prostranstvima planine Majevice (Vijenac i Bećirovića Brdo). na taj način selo se razvilo i raširilo na sve strane iz starog dijela naselja koje je ukliješteno u zavjetrini duboke i strme doline u podnožju vrhova Prosjeka pružalo povoljne uslove za život prvobitnih stanovnika (na dohvat ruke su imali kvalitetnu pitku vodu i prirodni građevinski materijal poput krečnačkog kamena, gline i raznovrsnog šumskog drveta).

Današnji stanovnici perifernih dijelova mogu da se pohvale kućama na izuzetno atraktivnim vidikovcima, gdje je teren znatno podesniji za stambenu izgradnju (ublažene padine i manje zaravnine).

Ekološki uslovi seoskog područja više pogoduju stočarstvu i voćarstvu a manje zemljoradnji, mada je danas poljoprivreda tek dodatni izvor privređivanja većine mještana. Nekada su Jajići nadaleko bili poznati kao izdašan voćarski, stočarski i šumski kraj, a danas po velikom broju tzv.gastarbajtera razasutih diljem svijeta (najmanje 70% od radno sposobnog stanovništva).

Naselje danas broji preko 150 domaćinstava sa oko 700 stanovnika, mada u selu većim dijelom godine živi jedva 300 žitelja, s obzirom na veliki broj gastarbajterskih porodica na privremenom radu izvan naše zemlje, što Jajiće ubraja u manja naselja kalesijskog kraja iz kojeg je, osim toga, pojačan trend iseljavanja u i oko Kalesije, a sve veći broj gastarbajtera uzima državljanstva i kuže u zemljama gdje trenutno žive i rade. Na taj način Jajićima prijeti opasnost da vremenom ostanu bez imućnijeg sloja stanovništva, a samim tim i bez glavne ekonomske pokretačke snage u daljem razvoju sela. Već sada mnoge savremeno urađene i opremljene kuće služe samo za ferijske odmore ili kao ljetnjikovci vlasnicima koji hljeb zarađuju izvan naše zemlje.

Rodovi ili familije u selu su: Hamzići, Bećirbašići, Čajtinovići, Selmanovići, Hadžići, Baručići, Živčići, Mujdići, Tahirovići, Džankići, Bećići ...

Bećići važe za najstariju porodicu u selu, faktički su skoro iščezli sa prostora Jajića (danas broje samo 4 člana) na kojima su nekada imali velike zemljišne posjede.

Bećirbašići i Selmanovići također spadaju u starije porodice u selu, što se isto odnosi i na danas najmnogobrojnije Hamziće (čine blizu 50% cjelokupnog stanovništva sela), koji su prema narodnom predanju porijeklom iz Jajca, mada postoje i drugačije verzije o njihovom doseljavanju (npr. U pojedinim predavanjima navodi se i okolina Kladnja).

Čajtinovići, treća porodica po broju članova, su doselili u Jajiće iz Međaša, a porijeklom su iz Čajetine sa Zlatibora kod Užica, na šta jasno ukazuje i njihovo prezime: Čaj(e)tinović(i).

Sve ostale današnje porodice u selu su manjina i skorijeg datuma. Uglavnom su doseljene iz obližnjih naselja posredstvom tzv.ženovine ili materevine, tj.na taj način što su njihovi rodonačelnici u Jajićima došli da žive na imanju (mirazu) svoje supruge ili majke. Tako su ženidbeno-udajnim vezama posredstvom Hamzića u Jajiće doselili Hadžići iz Palavra, a u skorije vrijeme posredstvom Hadžića i Džankići iz Ćiva. Hamzići su omogućili doseljavanje u Jajiće i Mujdićima iz susjedne Međeđe, te Baručićima iz Sarača i Buljubašićima iz Međaša. Bećirbašići su posredovali doseljavanju Memića / Tahirovića iz Gaja kod Sapne, a u najskorije vrijeme i Šmigalovića iz Tojšića. Posredstvom Čajtinovića u Jajiće su doselili Živčići iz Sarača.

Naravno, ne treba zaboraviti da značajan broj ljudi porijeklom iz Jajića živi u Kalesiji, Gornjoj Kalesiji, Memićima, Palavrama, Saračima, Dubnici, Slavinovićima, Tuzli, Živinicama, Sarajevu, Zagrebu, Istri,...

Naziv sela Jajići obično se veže za navodne doseljenike iz Jajca, odakle su prema predanju doselili Hamzići, povezujući tako naziv sela Jajići sa nazivom grada Jajce vjerovatno zbog sličnosti u nazivu: Jajce – Jajci – Jajći – Jajići u smislu Jajčani – Jajćani, tj.doseljenici iz Jajca. Međutim, postoje i drugačija tumačenja naziva sela, a u tom pogledu zanimljivo je istaći da u Vukovijama postoji familija sa prezimenom Jajić, a u Gornjoj Kalesiji Jajičevići, te činjenicu ili bolje rečeno, pretpostavku da je osnivač Jajića možda bio neki jaja, odnosno isluženi veteran pješadinac iz otomanske vojske...

O procesu nastanka današnjeg naselja Jajići i o njegovim prvim stanovnicima danas se ništa pouzdano ne zna. Sve se svodi na uopštena predanja i slobodne pretpostavke koje nemaju za osnovu neke „pouzdane“ ili „pouzdanije“ historijske izvore. Međutim, ostaci starih mezarja u rejonu Tvrdiša, Zabrđ i Natkojnica svjedoče, ako ništa drugo, da su na seoskom području današnjih Jajića živjele generacije ljudi još tijekom turske uprave, a ostaci srednjovjekovnih nekropola stećaka nedaleko od sela poput Pasijih grobova svjedoče o naseljenosti bliže okoline Jajića i prije dolaska Turaka u Bosnu, dok lokalitet Gradina iznad Zolja tu vremensku granicu naseljenosti bliže okoline Jajića pomjera čak u antičko i predhistorijsko doba (Gradina kod Zolja je jedan od prvih tragova ljudske civilizacije na prostorima Gornje Spreče).

Jajići se pominju tek u prvim austrougarskim popisima, što je pouzdan znak da su kao naselje sigurno postojali barem pred kraj turske uprave u Bosni. Naravno, danas je veliko pitanje otkud uistinu datiraju preci Bećića, Bećirbašića, Selmanovića i Hamzića na prostorima Jajića i da li su bili u ikakvoj etnogenetičkoj vezi sa stanovništvom koje je njima prethodilo na ovim prostorima. Nažalost, o našem pravom porijeklu danas možemo samo da nagađamo, pogotov ako znamo da većina današnjeg stanovništva potiče od doseljeničkih porodica, a opšte je poznato da su prostori tzv.Zapadnog Balkana bili stalno izloženi velikim migracijama i demografskim promjenama, što se nekako posebno odnosi na prostore sjeveroistočne Bosne.

U političko – teritorijalnom pogledu, seosko područje Jajića nalazi se u sjeveroistočnom dijelu opštine Kalesija, organizovano kao mjesna zajednica Jajići nakon poznatih ratnih dešavanja 1992.godine, što znači da su Jajići tek odnedavno izašli iz historijske sjene većih naseljenih mjesta u susjedstvu, iako su kao zasebno naselje poznati najmanje 150 godina unazad. Naime, još od prvog pomena naziva sela Jajići u austrougarskim popisima pa nadalje tretirani su tek kao zaselak Kalesije, a prema popisu iz 1953.godine Jajići su prikazani samo kao zaseoci naseljenog mjesta Kalesija, i to kao Hamzići (20 domaćinstava sa 140 stanovnika) i Čajtinovići (23 domaćinstva sa 107 stanovnika), u okviru opštine Memići. Zaseok Čajtinovići vjerovatno se odnosio na donji dio sela, a samim tim i na sve one koji su tu živjeli (Bećirbašići, Bećići, ...), dok se zaseok Hamzići vjerovatno odnosio na gornji dio sele gdje su pretežno živjeli Hamzići.

Po osnivanju opštine Kalesija i mjesne zajednice Zolje, koje su takođe do tada tretirane kao zaselak Kalesije, Jajići su uvršteni u sastav ove mjesne zajednice zbog čega su prema rezultatima popisa iz 1991.godine Jajići popisani u okviru naseljenog mjesta Zolje, a prema tom popisu u oba naselja bilo je 263 domaćinstva sa 1171 stanovnikom, od toga 602 Muslimana, 543 Srba, 2 Jugoslovena i 19 ostalih.

Prvi predsjednik mjesne zajednice je Fadil Hamzić, čovjek kome pripadaju mnoge zasluge za izvođenje sela iz anonimnosti i infastrukturno modernizovanje naselja, mada se ne mogu zanemariti ni mnoge zasluge naših predstavnika iz vremena mjesne zajednice Zolje. U tom pogledu zanimljivo je istaći da su Jajići prvi poslije Osmaka uspjeli da asfaltiraju lokalni put na opštini Kalesija.

U vjersko-teritorijalnom pogledu, Jajići djeluju kao samostalni džemat još od 1987.godine, izdvojivši se iz džemata Gornja Kalesija. Danas imaju lijepo uređenu potkupolnu džamiju i vakufsku / hodžinsku kuću. Izgradnja džamije pokrenuta je 1986.godine, a podignuta je na temeljima starog mejtefa kojeg pamti usmena tradicija iz vremena austrougarske uprave. Prvi i zasada jedini imam džemata Jajići je Ahmetović Sead iz susjedne Međeđe. Nažalost, Jajići se ne mogu pohvaliti imamima iz svog sela, mada su još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije imali nekoliko učenika medrese u Zvorniku (Hamzić hadži-Mustafa, Hamzić Huse Husejn,...). Među prvim hadđijama sa opštine Kalesija nakon Drugog Svjetskog rata bio je Hamzić Salke Redžo i Hamzić Redže Salkan.

U selu danas postoji i područna škola Osnovne škole Kalesija izgrađena krajem 90-ih godina XX stoljeća kao nasljednica nekadašnje škole istog ranga u Zoljama, a koja je bila igrađena tokom 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća i koja je stradala u ratnim dejstvima tokom 1992.godine. Školska nastava tokom ratnih godina nastavljena je u učionici za vjersku pouku džamije u Jajićima. Prvi učitelj u Jajićima i iz Jajića bio je Hamzić Fahrudin – Fajko, koji je na neki način udario temelje školstva u svome selu.

U prostorijama današnje područne škole smještene su i službene prostorije MZ Jajići, te savremena automatska centrala za fiksnu telefoniju. Iznad sela na Poljima blizu vrha uzvišenja Prosjek postoje repetitori televizije TK-a, radio „Ferala“ i mobilne telefonije „Eronet“, a nedaleko od njih i antena za korisnike Internet usluga.

Selo se može pohvaliti i dovoljnim količinama kvalitetne pitke vode, kako na izvorištima u selu poput Hadžine vode, tako i na izvorištima seoskog vodovoda izvan sela (seoski vodovod izgrađen je 1986.godine i pojačan vodom sa izvorišta u Dolovima 1996.godine, a 2005. godine i Popovom vodom sa Jelice). Selo ima i zadovoljavajuću elektromrežu sa dvije trafostanice, a ispod sela prolazi dalekovod za Sapnu i Teočak, kao i desetovoltni dalekovod za susjedne Zukiće. Elektrifikacija sela izvršena je tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a djelimična rasvjeta prije godinu dana.

Nedaleko od sela nalazi se kuća lovačkog društva „Spreča“ iz Kalesije čiji su članovi i lovci iz Jajića, a osim toga oko sela postoji veliki broj predjela povoljnih za izletišta ljubitelja prirode. Posebno su atraktivni tzv.vidikovci i brojni planinski proplanci. U tom pogledu naročito su zanimljivi i privlačni vrhovi uzvišenja Prosjek sa kojih se može vidjeti dio Tuzle u Slavinovićima gledajući prema zapadu, i dio Loznice preko Drine u Srbiji, gledajući prema istoku, kao uostalom i brojna naselja Zvorničkog podrinja, planine južno od rijeke Spreče sa šekovićkim, živiničkim i banovićkim naseljima, kao i cjelokupna Sprečanska dolina sve negdje do iza Modračkog jezera. Uostalom nije džaba Prosjek bio značajna geostrateška kota vojskama tokom Drugog svjetskog rata, gdje su lokalni legionari držali svoj položaj i pored koje je prolazio glavni pravac prebacivanja partizanskih jedinica sa Birča na Majevicu i obrnuto, što znači da ova značajna kota iznad Jajića nudi ne samo atraktivne vidikovce, već je i pogodna prilika za historijski čas na terenu (još uvijek postoje ostaci bunkera posade Hadžiefendića legije, kojoj je komandovao Mujo Alić (Nukičić) iz obližnjih Hrvačica). Igrom slučaja ili ne, Jajići su i tokom nedavnog rata od 1992. do 1995.godine bili značajna geostrateška tačka za Armiju RbiH, jer je preko Jajića išla jedna drumska veza između tadašnjih „slobodnih“ zvorničkih i teočanskih teritorija sa ostatkom tuzlanske regije pod kontrolom Armije RbiH. Naravno riječ je o poznatom ratnom putu Sapna – Međeđa – Jajići – Zolje – Kalesija i dalje, po kome su Jajići postali nadaleko poznati. Okončanjem rata krajem 1995.godine Jajići postepeno gube geostrateški značaj kakav su imali tokom rata i prvi poslijeratnih godina, pogotovu nakon puštanja u saobraćaj regionalnog puta Kalesija – Sapna preko prevoja Pasiji grobovi.

Od značajnijih privrednih subjekata u selu danas djeluju dvije samostalne trgovačke radnje (STR Ječmište i STR Lipa) te nadaleko poznata privatna građevinska firma – d.o.o. HNR, zatim SZR Paleta....

Rukopisni prilog
iz buduće monografije sela Jajići (Prilog: Ibran Hamzić)