„Budimo realni, pokušajmo nemoguće“
Che Guevara

Bivši austrijski kancelar Franz Vranitzky je jednom prilikom, na opasku opozicije da mu nedostaje vizija, rekao: “Ko ima vizije, treba posjetiti ljekara”. Iako autor teksta cijeni lik i djelo velikog državnika, u mišljenju o vizijama i snovima se definitivno razilazi sa njim. Svi veliki projekti su počeli kao usputna misao, embrion budućeg djela, kojem je za rast i realizaciju trebalo vremena i truda idejnih tvoraca, nerijetko ismijavanih od defetističkog majoriteta. San o Jajićima: drska maštarija nekolicine nonkomformista, smjelija od bilo koje pubertetske fantazije – ili povod za podsmijeh?

Budimo iskreni: ko je od cijenjenog čitalastva uopšte čuo za Jajiće? Vi, gospodine, sa adresom stanovanja u Holandiji, prošli ste kroz selo kao izbjeglica? Vi, mlada damo, u dijaspori ste se vjenčali sa mladićem iz Jajića? Još neko? Od vjerovatnog nastanka naselja u prvoj polovini osamnaestog vijeka, pa sve do danas, sudbina sela bi se dala odrediti jednom riječju: anonimnost. Prvi stanovnici, izbjeglice iz pakla tursko – austrijskog rata ili preživjeli neke od epidemija kuge, tražili su upravo to, skrovito mjesto i utočište u majevičkim brdima, koje nije imalo ni ime. U godinama koje su slijedile, dolazili su i ostajali još neki, putujući trgovci, dželepčije, iz ovog ili onog razloga prognani i surgunisani....

Anonimnost je ostala, iako je selo dobilo ime nejasne genealogije: Jajići. Mještani su živjeli od plodova zemlje, tanke i neplodne kao islužena krava. Kosila ih je kuga, palile su ih prolazeće vojske, od usta su otkidali za aktuelnu vlast i umirali tiho i neopaženo kao što su i živjeli. O tome svjedoče i brojna zapuštena groblja, koja niko od živućih mještana ne može datirati. Za vrijeme “narodne vlasti” Jajićani su masovno odlazili u pečalbu, bilo u zapadnu Evropu ili u bratske republike, i prvi put od postanka je selo doživjelo nešto nalik prosperitetu. Cijena je bila visoka, nostalgija i depresija, razdvojene porodice i alkoholizam, a rezultat prilično mršav. Ipak, od vlastitih sredstava je selo eletrificirano, izgrađen je vodovod i prodavnica mješovite robe, asfaltiran je put i uspostavljena autobuska linija. Uprkos napretku, Jajići su ostali selo za podsmijeh, zabačeno naselje kod Kalesije, najsiromašnije bosanske opštine. Nije bila nikakva referenca biti porijeklom iz Jajića, sela smiješnog imena, koje budi ponižavajuce asocijacije. Tvrdoglavi planinci su to prihvatili kao činjenicu i bili zadovoljni onim što imaju. Onda nam je importiran rat.

U prvom naletu, agresor je okupirao teritoriju opštine Kalesija.... Cijelu teritoriju? Kao u stripovima o Asteriksu, jedno selo je ostalo slobodno, i sa samostalnom, slabo naoružanom četom, odbilo prvi napad i uspostavilo liniju odbrane. Dok je na teritoriji opštine vladao zlokobni muk, iz Jajića su se još uvijek čule puške. Tako je ostalo do kraja rata, agresorska čizma nije zagazila Jajićkom zemljom, iako im se ne može osporiti trud. Iz sigurne daljine je selo granatirano do kraja rata, počašćeno je sa 7000 projektila raznih kalibara, osam ili devet po glavi stanovnika.
Kalesija je nekoliko dana poslije okupacije oslobođena, ali značaj Jajića nije umanjen. Jedini put ka slobodnim teritorijama Sapne i Teočaka vodio je preko Jajića. Tri i po godine su u jednom pravcu išli kamioni ARBiH, vozeći hranu i opremu, a u drugom rijeka izbjeglica iz Podrinja. Stotine hiljada su prošle kroz Jajiće, desetine hiljada su nahranjene i obučene, hiljadama je pružen privremeni smještaj. Jajićki put je od najviših državnih institucija s punim pravom nazvan Put Spasa. Jajićki mladići su ratovali u cijeloj zemlji i dijaspora je pomogla odbranu stotinama hiljada maraka....

Onda je rat završen i Jajići su ponovo potonuli u anonimnost. Knjige i novinski izvještaji su ih prećutali, delegacije zaobišle i samo su još rijetki prolazili putem uništenim mnogobrojnim teretnim vozilima. Ovdje bi se naša priča vjerovatno završila....no, jajićka tvrdoglavost je prvi put demonstrirana u pozitivnom smislu. Upornim radom, uz pomoć opštine i donatora (i najvećim dijelom iz vlastitih sredstava) popravljene su oštećene kuće, izgrađena područna škola i obnovljen uništeni put. Uprkos apsolutno nepovoljnim okolnostima, osnovano je građevinsko preduzeće, firma za izradu transportnih paleta i otvorena još jedna prodavnica mješovite robe. I, upravo tada, kad su se mještani udobno zavalili, zadovoljni urađenim, nekolicina mladih ljudi je rekla: “Nije dovoljno”.
Mala grupa talentovanih momaka, među njima prva generacija jajićkih diplomaca, shvatila je da stagnacija znači nazadak. Uprkos skeptičnom držanju većine (defetizam, ta genuin bosanska osobina), Jajići su postali prvo selo u opštini sa vlastitom internet mrežom i prezentacijom. Razmjena ideja i planova je olakšana savremenom tehnologijom, između ostalog i web – konferencijama. Intenziviran je rad vijeća MZ i izrađen urbanistički plan i nacrt razvoja za narednih pet godina. Neke ideje su prilično smjele i u ovim kriznim vremenima izgledaju neizvodive, no, ima li boljeg odgovora na postojeću krizu? Trenutna stanje sela je kao slikarsko platno na kojem treba naslikati mjesto vrijedno življenja. Sanjati nije zabranjeno, a ostvareni snovi su vrijedni svakog truda.