Proteklo je puno vode jajićkim potocima od kada je zamalo potonuo u zaborav jedan svjedok našeg postojanja na ovom prostoru. Mnogo više vode su izbacila vrela "Studenih voda", kako nekad nam preci zvaše ove naše Jajiće, od kako je jedan čovjek dobre volje odlučio da sagradi prvi islamski vjerski objekat u našem selu.

Dok je u Evropi trajao Berlinski kongres, a ljudi stremili ka industrijskoj revoluciji i progresu, Redžep Hamzić, kasnije zvani Hadžija Redžo, odlučio je da napravi mejtef. Iz potrebe, želje ili stida? Ko to zna?? Naime, u to vrijeme Hadžija Redžo, uvaženi mještanin malog sela sa obronaka Majevice se po drugi put oženio i doveo ženu iz Vukovija. Nedugo nakon dolaska ‘’mlada’’ bijaše iznenađena kako u mjestu u kojem ona želi provesti svoj život nema mjesta gdje ljudi mogu obavljati Namaz.! Ova ista mlada nagovori Hadžiju da sagradi mejtef, jer navodno tazbina sa mladine strane, koji su bli poznati kao veliki vjernici, nisu imali gdje klanjati kada su posjećivali ove krajeve!

 

 

Od prije je poznato da su Jajići kao zaseok Mjesne zajednice Zolje bez vlastitog džemaata pripadali džematu Kalesija selo (Panjevi), te su ljudi bili primorani da idu do obližnjih džemaata da obavljaju vjerske dužnosti, npr. u Međeđu ili do Kalesije, što je predstavljalo veliki problem. Tako Hadžija naredi da se sagradi mali objekat, veličine taman tolike kolika je bila potrebna u to vrijeme i zauvijek postavi temelje Islama u našem mjestu, jer znamo da temelji današnje džamije u Jajićima počivaju na istom mjestu gdje je prije 26 godina stajao mejtef.

 

 

Objekat je bio centričnog tipa, jednoćelijski prostor pravougaonog oblika koji je ujedno predstavljao i glavno mjesto okupljanja za mještane Jajića. Ulaz u objekat je bio sa dvije strane sa simetrično postavljenim vratima ispred kojih su bile male verande, nešto slično kao i ulazi u džamiju danas. Izgrađen je bio sistemom gradnje "Stare bosanske kuće", tj. u bondruk sistemu sa drvenim nosivim elementima, stubovima i gredama, između kojih je postavljan šeper (zid pleten od drvenih mladica), zamalterisan zemljom i okrečen. Dakle, bio je građen od prirodnih materijala koji su bili dostupni na ovim prostorima. Tavanica je bila pokovana šašavcima tesanim rukama domaćih majstora. Klima ovih prostora je uvjetovala da je četverovodni krov mejtefa bio jako strm, jer neimari su znali da je na taj način puno lakše odvesti padavine sa krova i samim tim štititi objekat od atmosferskih uticaja. Što se tiče krovnog pokrivača vjerovatno je po nastanku bila taraba (drvena šindra), koja je kasnije bila zamijenjena prvim zemljanim falcovanim crijepom u Jajićima. Razlog zašto je mejtef kasnije bio prvi pokriven crijepom vjerovatno je taj što u muslimanskim selima po Bosni se smatralo da džamija (mejtef) kao centralni objekat svakog muslimanskog mjesta mora prednjačiti, što su mještani itekako prepoznali i primijenili. Nažalost, tačno vrijeme prekrivanja mejtefa crijepom se ne zna, ali je zabilježeno da stariji ljudi pamte da je bio "pod crijepom".

 

 

Enterijer je bio jednostavan, kao što sam već gore naveo, jednoćelijski prostor, presječen jedino jednim stubom na sredini uz kojeg je stajala peć. Mihrab mejtefa je bilo tek udubljenje u zidu bez ikakvih ukrasa. Ćurs džamije je bio jako specifičan, naime prostirao se cijelom širinom sa obije strane mihraba, vjerovatno zbog nedostatka prostora i visine za minber. Ima jedna anegdota vezana za taj ćurs. Naime zbog izgleda i oblika jedan od efendija mu je dao naziv ‘’Jasle’’ , što je u narodu ostavilo dubok trag, posebno među djecom, pa je taj naziv ostao do danas. I danas možemo čuti priče ondašnje djece, koja su danas odrasli ljudi, kako su čekali završetak mevluda ili namaza, da se iz "Jasala" počnu dijeliti slatkiši.

 

 

Vrijeme, kako nam je poznato, uzima sve i tako je jedna po jedna bosanska kućica nestajala, a zamijenile su ih veće i tvrđe kuće, sa stilovima mahom donošenim iz dijaspore. Ove iste kuće promijeniše izgled mahale oko mejtefa ali je on odolijevao, i do skore prošlosti ostao da stoji i prkosi vremenu, prisjećajući ljude na neka druga vremena. U zadnjim godinama službe, objekat je bio prilično oronuo i dotrajao tako da je na kraju čak i postao opasan. Sve ovo je uvjetovalo da je bio napušten, prepušten koprivama i šiblju, i na kraju u potpunosti zarastao a vjerski obredi su vršeni po kućama u selu. Ovakva situacija je primorala mještane da usljed potrebe za novim objektom, a zbog nedostatka prostora za gradnju džamije poruše mejtef i na njegovom mjestu sagrade džamiju koja i danas tu stoji. Ko se još sjeća mejtefa? To pitanje je autor ovog teksta postavio sebi bezbroj puta, jer kao i veliki broj ljudi rođenih poslije početka osamdesetih ne pamtim mejtef, jer rođen sam poslije njegovog rušenja. Slušao sam priče starijih i bezbroj anegdota vezanih za ono što se dešavalo u i oko mejtefa. Sjećaju se ona ista djeca tavana mejtefa kojeg su kao iz bajki doživljavali, na kojem je bilo svačega, i koji je bio predmet zastrašivanja za one koji nisu htjeli slušati starije.

 

 

Sjećaju se djeca kako je Džemo povukavši za kožicu sa tavana izvlačio ‘’zelenog Azraila’’, a ona panično bježala iz mejtefa kroz prozore i vrata. Sjeća se Salih jabuke ‘’Budaluše’’ koja je rasla pored mejtefa, sjeća se kako je mlatio te jabuke uzimavši glavnju sa drvnjaka, i usljed nedostatka preciznosti razbijao pokoju crepljiku na mejtefu, a zijan prikrivao vriskom. Sjećaju se i djeca i ljudi kako su koristili mejtef za prolaz sa jedne na drugu stranu stazice kroz selo je im se nije išlo kroz šikaru a još manje obilazilo oko mejtefa. Ima još mnogo toga što bi se moglo ispričati na ovu temu, i zato molim starije da pričaju djeci o o ovim vremenima, jer ima još mnogo anegdota vezanih za mejtef, za ljude i selo općenito.

 

 

Sve ovo je zamalo potonulo u zaborav, da se nije jedna ambiciozna grupica ljudi sa vizijama dosjetila da zabilježi ovaj naš komad historije i kulture. Dosjetili su se da naprave projekat za rekonstukciju mejtefa prema sjećanju one iste djece i ljudi koji su imali srecu da jedan dio svog vremena provedu u njemu. Sve ovo je uradjeno da bi veliki broj rođenih poslije početka osamdesetih, u koje se ubraja i autor ovog teksta, mogla da osjete čar mejtefa i čar vremena u kojem su naši preci i očevi odrastali. Čuvajmo našu historiju, jer niko je za nas neće čuvati, barem ne onakvu kakva je uistinu bila. Redakcija